Omladinski aktivizam iz mog ugla
Piše: Jovana Kljajić Krivokuća
Prošlo je više od deset godina kada sam prvi put zakoračila u svijet omladinskog aktivizma, ne znajući uopšte koliko će me taj korak gurnuti naprijed. Sjećam se samo da sam bila klinka željna uspjeha, dokazivanja i karijernog napredovanja, međutim u datom momentu uopšte nisam imala predstavu šta ću u životu raditi, niti sam imala jasno definisan životni cilj i put.
Tada me je moja želja, bez jasno definisanog cilja, spojila sa Omladinskom organizacijom “Centar” Mrkonjić Grad. Odabrana sam da budem dio projekta “Fotografijom kroz svijet”. Taj trenutak neću nikada zaboraviti, jer sve ono što sam htjela da budem otkrila sam za pet minuta. Predsjednik organizacije “Centar” i moj sadašnji veliki brat i prijatelj Borislav Boban Đurić, koji je bezgranično vjerovao u mene, me je bukvalno gurnuo u vatru, što će se ubrzo ispostaviti kao najbolja odluka koju je neko učinio za mene. Naime, projekat je trebao biti medijski propraćen, a on svjestan da sam riječita i komunikativna, odlučio je bez mog znanja da me stavi pred kamere i novinare. To je bio prvi put da javno govorim pred velikim auditorijumom, a kasnije će upravo to biti moj životni poziv. Odlučujem da ću upisati Novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Istovremeno učim dvije velike životne lekcije, o kojima ću pisati u nastavku.
Uporedo dok sam studirala, bila sam dio različitih projekata. Ubrzo uviđam da jedna tako mala nevladina organizacija iz Mrkonjić Grada ima ogroman uticaj na velike događaje u javnom životu, te da je često inicijator istih i zagovarač velikih promjena za cijelo društvo. Uviđam i da je moja uloga velika u predstavljanju iste kada se pojavim na društvenim događajima širom zemlje. Učim kako da razgovaram, pregovaram i vodim kulturu dijaloga sa različitim pojedincima i institucijama. Umrežavam se sa ljudima širom zemlje, postajem dio još većih događaja i projekata. Možda nekom zvuči bezazleno, ali ovo iskustvo kasnije postaje od izuzetne važnosti za moj budući poziv. Prva naučena lekcija – Umreži se!
Zapošljavam se na trećoj godini studija, opet zahvaljujući omladinskom aktivizmu. Mom poslodavcu je bilo važno da vidi biografiju mlade osobe koja pored studija radi nešto u životu. Tada su se isplatile sve moje borbe i pregovori sa profesorima da me puštaju sa nastave na dodatne edukacije i seminare, kako bih stekla praktična iskustva i poznanstva. Nije to bio niti malo jednostavan zadatak, posebno u periodu dok sam ja studirala. Trebalo je dokazati zašto je seminar na koji želim ići važniji od nastave gdje se izučava teorija koja je prevaziđena u 21. vijeku. Naravno, čast izuzecima, jer je bilo i profesora koji će nas kasnije samoinicijativno slati na seminare, a koje su pretežno organizovale nevladine organizacije. Druga naučena lekcija – Usudi se napraviti prvi korak!
Omladinski sektor spojio me sa fantastičnim ljudima i odveo na predivna mjesta, na koja ranije nisam imala priliku otići. Upoznala sam svoju zemlju od istoka ka zapadu, te sjevera ka jugu. Razbila sam predrasude koje sam imala, oduševljavala se činjenicom da u bilo kojem gradu da se zateknem imam koga pozvati na kafu ili u pomoć ako mi bilo šta zatreba. Naučila sam cijeniti i poštovati različitosti iz razloga što nikoga u našem svijetu zdravorazumnih pojedinaca ne zanima kako se zoveš, niti etikete koje su nam okačene zbog politika koje se vode godinama u našoj zemlji. Ono što sam naučila, a da je najvažnije od svega, jeste da granice ne postoje.
Znanje koje sam stekla krećući se u ovim krugovima, zatim putovanja, obilasci predivnih turističkih destinacija, dobila sam totalno “besplatno”. Dok se različite edukacije u drugim zemljama golemo plaćaju, kod nas su iste u 90% slučajeva besplatne i često sam se pitala kako nas je tako malo na događajima koji se organizuju. Nije mi bilo jasno kako mladi ne shvataju vrijednost onoga što im je na dohvat ruke, em besplatno. Lično sam određene prijatelje i poznanike vukla za rukav da se uključe, međutim bezuspješno. Kasnije sam shvatila da ne žele svi ulagati u sebe i u svoje znanje, da nemamo iste poglede na aktivizam, niti iste ciljeve, tako da sam odustala. I to je bilo sasvim u redu.
Danas kada sam život nastavila u drugoj zemlji, neizmjerno sam zahvalna svojoj organizaciji “Centar” koja me tokom mog životnog puta usmjeravala, bodrila, vodila i pružala osjećaj vrijednosti, sigurnosti i sposobnosti. I koliko god se možda nekome činio omladinski aktivizam nebitan, izuzetno je bitan kada shvatimo koliko izvrsnih lidera i pojedinaca je iznjedrio, koji svakodnevno čine svijet boljim mjestom za budućnost, bez sitnih interesa, zavisti, ljubomore i politikanstva.